- Piše: Čedomir Antić
U subotu, 17. februara 2018. navršilo se deset godina od jednostranog proglašenja nezavisnosti Kosova i Metohije. Kakav je bilans naše deceniju duge borbe protiv međunarodnog priznanja i uključivanja ove pokrajine Srbije u međunarodnu zajednicu?
DOS je 2000. naslijedio okupiranu pokrajinu, koja je samo formalno bila u sastavu Srbije. Naša država je praktično bankrotirala i suočila se sa energetskim kolapsom zbog čega je postala još podložnija ucjenama. Pritom, dio vođa DOS-a bili su karijeristi i lopovi, a pojedini su mrzjeli Srbiju i njen narod. Ipak, DOS je nastavio da insistira na očuvanju formalnog suvereniteta Srbije nad Kosovom i Metohijom. U sporazumu sa svim nacionalnim ustanovama, uključujući SPC, prihvaćeno je da Srbi uđu u privremene institucije Kosova. Naše vlasti su zahtijevale da bude poštovano međunarodno pravo i garantovan suverenitet Srbije, branili su i ostatke prisustva države u pokrajini. Proces je bio mukotrpan. Beograd je bio slab, podijeljen, nesamostalan i, tokom ključnih šest godina (od 2001. do 2006), lišen podrške neke od velikih sila. Veći dio vođa DOS-a vjerovao je da je Srbija slaba za aktivnu politiku, nije želio da ispašta zbog grešaka prethodnog režima i zato su se čvrsto držali forme. Kada je posle pogroma nad srpskim narodom iz 2004. Narodna skupština pod pritiskom događaja usvojila Zakon o decentralizaciji i kantonizaciji pokrajine, tiha većina, predvođena tadašnjim premijerom Koštunicom, zanemarila je ovaj zakon da ne bi podsticala ideju podjele Kosova i Metohije, a time i otcjepljenje dijela pokrajine. Najmalobrojniji među liderima Srbije podržavali su bezuslovnu nezavisnost Kosova pravdajući to interesima modernizacije zemlje. Tiha, ali nezanemarljiva manjina željela je istorijski sporazum i podjelu Kosova, autonomiju za srpske enklave koje ostanu u albanskoj državi i suverenitet Srbije nad pet svetinja. Među njima je, u poslednjim mjesecima svoje vlade, bio i Zoran Đinđić. On je rekao da Srbija ne može biti jedinstven slučaj, da ne želi da ispunjavajući standarde i učestvujući u izgradnji ustanova kosovskog entiteta „drugome stvori državu“. Tražio je podjelu pokrajine i jednu balkansku konferenciju na kojoj bi bila riješena otvorena pitanja, kao što je status Republike Srpske. Nakon što je Đinđić ubijen, od svega što je radio, promijenjena je samo ta njegova kosovska politika. Srbija je posle 2003. tražila bilo kakav status koji nije i formalna nezavisnost, šta god to značilo. Već četiri godine kasnije, SAD i EU su nametnule Ahtisarijev plan, koji je Kosovu davao punu nezavisnost i mjesto u UN, Srbima na KiM omogućena su veća samoupravna prava u opštinama, bez autonomnog statusa. Kao „kompromis“, riječ „nezavisnost“ nije spominjana u dokumentima. Ruska Federacija je spriječila prihvatanje Ahtisarijevog plana u Savjetu bezbjednosti UN, ali su SAD i saveznici podstakli Kosovo da 2008. proglasi nezavisnost.
Posle deset godina Kosovo je priznalo, kažu, 113 od 193 članice UN (riječ je o 58,5 odsto) i 23 od 28 članica EU (85 odsto). Kosovo priznaju svi susjedi osim Srbije. U Srbiji su zbog tvrdog stava prema pregovorima o Kosovu pale dvije vlade (narodnom voljom!). Svaka sledeća je u pregovorima zauzimala mekši stav. Tadićeva vlada prihvatila je prenos pregovora sa UN na EU, ali je za to imala i podršku novonastalog SNS-a. Međunarodni sud UN dao je mišljenje da je proglašenje nezavisnosti u skladu sa međunarodnim pravom. Srbija je ušla u pregovore sa Kosovom i osim pitanja naziva Kosova u međunarodnim dokumentima koji se tiču Srbije (upotreba zvjezdice posle naziva) ništa nije postigla. Tadićeva vlada je izgubila podršku SAD i EU zato što nije dozvoljavala bezuslovno uključivanje Srbima naseljenog sjevernog Kosova u albansku paradržavu. Dačićeva i Vučićeva vlada su, naprotiv, sve prihvatile. U zamjenu za praznu Zajednicu srpskih opština (koja nema ovlašćenja izvan opštinskih koja je prihvatao Ahtisarijev plan!), Srbija je tokom briselskih pregovora predala policijsku i pravosudnu vlast na sjeveru. Srpski poslanici ne samo da su ušli u ustanove kosovske države, već po nalogu iz Beograda glasaju za Tačija kao predsjednika i Haradinaja kao premijera.
S izuzetkom UN i pojedinih njenih ustanova (kao što su Unesko i Interpol), Kosovo je ušlo u sve međuvladine i međunarodne organizacije u koje je željelo. „Republjik Kosova“ članica je u deset, a posmatrač u jednoj međunarodnoj međuvladinoj organizaciji. Kandidovala se u četiri. Posredstvom Unmika ili uz zvjezdicu ispred imena član je šest, a posmatrač u jednoj organizaciji. Od ukupno dvadeset dvije spomenute organizacije Kosovo je u čak šesnaest ušlo pod vladama Aleksandra Vučića i Ivice Dačića! Sada očekujemo „međudržavni ugovor“ kojim bi Srbija – u zamjenu za Zajednicu srpskih opština koja neće postati ni dio Ustava „Republjik Kosova“ i ne uživa političku autonomiju – omogućila Kosovu punu nezavisnost. Naravno, ne treba sumnjati da će kao i 1999. opet biti pronađeno opravdanje, pa i nekakav razlog za slavlje (!) zato što je formalni „suverenitet Srbije očuvan“. Zaštitu Ruske Federacije, posebno posle proglašenja nezavisnosti Južne Osetije (Alanije) i Abhazije, te prisajedinjenja Krima, treba uzeti sasvim uslovno i vrlo pragmatično.
Aktivna alternativa postepenom prihvatanju nezavisnosti, kako to čini Vučićev režim, nije definisana. Jedina organizovana opozicija okupljena je oko nekoliko malih konzervativnih stranaka koje savjetuju čekanje i mirovanje.
Sumorno...
(Autor je istoričar i
docent na Filozofskom
fakultetu u Beogradu)